I opet jutro.
I opet tužno.
I opet bez tebe.
I opet jutro.
I opet tužno.
I opet bez tebe.
“Ti ništa ne gubiš,
a ja sve,
zbog tebe..”
Plavo – zelena je. Sestra mi je malopre isplela, mala sestra, ima 7 godina. I šta ona zna?
Dve boje, radoznale boje.
Plava kao nebo, more, a zelena?
Ne znam, zelena mi je omiljena boja i podseća me na tebe.
Livada, da.
Livada je zelena, još kada nas dvoje ležimo na njoj, sami.
Samo ti, ja, plavo nebo i zelena livada.
Tvoj pogled je bio lak kao mesečina, na licu ti je osmeh vedar, smeo.
U crnoj kosi ti spava pomračina i život je prošao, ja još nisam prestao da te volim.
Na neki način – ne osećam ništa prema tebi. Ništa. Prazno. Samo vazduh postoji. A sa druge strane, ako ima uopšte druga strana, e tu je problem..
Osećam sve ono što bi trebalo da oseća recimo čovek prema psu, da. Ljubav, pažnju, brigu, pa čak i da razume njegov lavež.
Ali ostaje pitanje.
Da li te mrzim ili volim? Ili nešto između?
Reci mi ti..
Nenaspavana jutra,
neprospavane noći,
i to sve zbog tebe,
i tvog smeška.
Zar ne shvataš
da si jedina,
jedina u mom srcu
koja je ostala,
i ostaće
zauvek.
U životu se tretiram kao prolaznik.
Prolaznik koji prolazi kroz tvoje srce.
I onda ugledam tu malu, u ćošak sobe sakrivenu – istinu.
Srećan sam. Da.
Volim ovaj grad čak i kada se ne nalazim u njemu.
A obožavam ga kada oslobodim svoju dušu da šeta kroz taj isti grad.
Moja duša, koja će šetati kišnim ulicama, zabačenim ćoškovima, brdima, zgradama, poljima, dvorištima tuđih ljudi, tražiće samo jedno.
Tražiće tebe.
Tražiće tvoj pogled.